Menu
Krenimo s presudama Ustavnog suda. U prvi mah, veliki broj građana je smatrao da legalizacija nije ustavna.
Tvrdnje su bila da ovakvo stanje fovorizira bespravne graditelje, kao osobe koje su zidale bez ikakve dozvole, projekta, dokumenta, bez ovlaštenih osoba, i ono najznačajnije, izvan građevinskog područja, čak uz obalni pojas.
S druge strane imamo tzv. “poštene“ graditelje, legalne investitore koji tvrde da su oštećeni jer moraju
Ispada da netko tko je u potpunosti ignorirao sve propise uspješan investitor.
Podneseno je nekoliko tužbi Ustavnom sudu, gdje su podnositelji postavili pitanje nejednakosti bespravnih i “poštenih“ graditelja, tvrdeći da je ta nejednakost toliko značajna da je ustavnopravno relevantna. Postavilo se i pitanje da li se toliko favorizira bespravne graditelje da se zapravo diskriminira “poštene“ graditelje.
Zanimljivo Ustavni sud je za takvu situaciju optužio – državu.
U presudi U-I-5553/2012 i U-I-5888/2012 od 4. studenoga 2014. ističe: Svrha Zakona jest da se što manje nezakonitih graditelja danas nađe u situaciji da trpi štetne posljedice ranijeg propusta države da njihovu nezakonitu gradnju spriječi odnosno sankcionira.
Država je radi vlastite odgovornosti za nastalo stanje i pristupila donošenju Zakona, s temeljnim ciljem da se što veći broj nezakonito izgrađenih zgrada – kad one već postoje – ozakoni, to jest da se u što većem broju slučajeva postupi “u korist” nezakonitih graditelja – propisivanjem minimalnih uvjeta, pojednostavljenjem i ubrzanjem postupka. (12.1….)
U istoj presudi, Ustavni sud objašnjava kako se bespravnim graditeljima povećala vrijednost sada legalnog objekta, ali da to nije moguće obuhvatiti jer se i legalni i bespravni objekti koriste.
Iako tržišna vrijednost zakonito izgrađene ili ozakonjene zgrade uvijek jest veća od tržišne vrijednosti nezakonito izgrađene zgrade, u konačnici, u oba je slučaja riječ o tržišnoj vrijednosti, kao rezultanti niza elemenata objektivnog, vanjskog (a ne subjektivnog) vrednovanja, koji su relevantni u danom trenutku.
Okolnost da je trenutačna tržišna vrijednost bilo koje stvari u prometu, primjerice nekretnine, manja (ili veća) nego što je to ranije bila ili što će to u budućnosti biti, ne znači da su samo zbog toga nečija vlasnička prava na toj stvari “manja” (ili “veća”).
Vrednovanje stvari, izraženo u obliku njezinog trenutačnog (subjektivno ili objektivno determiniranog) novčanog ekvivalenta, ne utječe na “veličinu” vlasničkih prava njezinog vlasnika. (12.3.)
Pojednostavljeno – bez obzira da li je neki objekt legalan ili ne, to ne utječe na vlasnička prava koja ima vlasnik.
U presudi USRH: U-I/79/2015 Ustavni sud objašnjava povijesne okolnosti, tvrdeći da je bespravna gradnja rezultat tolerancije državnih tijela:
“Republika Hrvatska, kada je riječ o uređenju prostora i gradnji, baštinica nepravnog nasljeđa koje je opterećuje iz vremena bivše SFRJ i socijalističkog društvenog uređenja sve do današnjih dana. ….
Država je bila ta koja je svojom dugotrajnom administrativnom praksom i svojevrsnom ‘službenom tolerancijom’ nezakonitog postupanja faktično omogućila da (ne)postupanje njezinih vlastitih tijela rezultira odustankom građana od poštovanja pravila u vezi s gradnjom i/ili ignoriranjem tih pravila u cijelosti, kao i ignoriranjem mogućih sankcija ili drugih štetnih posljedica nezakonitog ponašanja.“
Zanimljivo, Ustavni sud i izdaje jednu opomenu: O razmjerima nezakonite gradnje govori i činjenica da je, u rokovima koji su Zakonom propisani za pokretanje postupaka izdavanja rješenja o izvedenom stanju, u nadležnim tijelima u Republici Hrvatskoj zaprimljeno preko 820 000 zahtjeva. To pokazuje da je riječ o pitanju koje nadilazi lokalne interese i da je riječ o opsežnom poslu kojeg je potrebno obaviti ne samo zakonito, već – ako se u potpunosti želi ispuniti svrha donošenja Zakona – i u razumnim vremenskim okvirima.
Isto je, u većini, propušteno uraditi.
U sljedećim presudama U-I-2018/2013 i dr. od 4. studenoga 2014. Ustavni sud podsjeća na već donesene presude i svrhu legalizacije, te kako je već “izrazio i obrazložio stajalište o tome zbog čega je cilj Zakona uključivanje u pravni sustav što većeg broja nezakonito izgrađenih zgrada, zbog čega je taj cilj legitiman i zbog čega su predviđene zakonske mjere, načelno, ustavnopravno prihvatljive i sukladne javnom odnosno općem interesu.“
“Ustavni je sud također obrazložio stajalište o pitanju jednakosti građana (nezakonitih graditelja u odnosu na one koji su gradili zakonito) u pogledu prikupljanja dokumentacije i u pogledu troškova ozakonjenja nezakonito izgrađenih zgrada.“
Zaključno, Ustavni sud je utvrdio Zakon o legalizaciji kao prihvatljiv obzirom da je u javnom interesu.